Formula 1 je oduvijek u svojim postavama imala vozače koji nikada nisu postigli ništa naročito. Nije da nisu imali snage i talenta, samo nesreću da budu na krivom mjestu, u krivo vrijeme te definitivno u krivome bolidu. Dok su veliki igrači pobirali slavu i lovorike, manje uspješni pojedinci su već nakon neuspješnih kvalifikacija morali pakirati kofere. Netko bi rekao „važno je sudjelovati, a ne pobijediti“. Tom uzrečicom su se možda vodili nakon onih dana kada njihovi bolidi jednostavno nisu dorasli zadatku ili su otkazali u ključnom momentu. Dečko iz ove priče je naoko bio savršen primjer takvih vozača. Prosječan po talentu, blagog, nenametljivog karaktera i s bolidom kojeg definitivno nije zaslužio. Nažalost, nije poživio dovoljno dugo da ga se zapamti zbog većih postignuća. Da li bi ih postigao, nikada nećemo saznati. Poginuo je strašnom smrću na Velikoj nagradi Kanadi 1982., utrci u sezoni koja je u nekim trenucima bila kao ukleta. Zbog smrti Gillesa Villeneueva, njegovo ime je praktički zaboravljeno. Prisjetimo se Riccarda Palettija.

Riccardo Paletti

Riccardo Paletti rodio se 15.6. 1958. U Milanu. Prema riječima jednog od njegovih školskih učitelja, u mlađim danima ga je interesiralo skijanje i sve vezano uz planine. U ta dva područja je bio poprilično uspješan te je uspio priskrbiti nekoliko trofeja. Uspješno se bavio i kartingom u tinejdžerskim danima. Bio je hrabar i entuzijastičan, dvije idealne vrline koje krase svakog momka koji će se jednoga dana otisnuti u Formulu 1. Njegov put u automobilizmu je počeo kada je imao svega 18 godina 1976. On i njegov otac Arietto su jednoga dana otišli u Monzu na jednu utrku. Taj jedan posjet je bio dovoljan za Riccarda da odredi kojim će putem kročiti u budućnosti. S obzirom na to da je njegov otac bio vlasnik građevinske tvrtke, Riccardo je dao obećanje da će se posvetiti obiteljskom poslu ako ne uspije u utrkama.

Dvije godine kasnije, počeo se ozbiljnije natjecati u kategoriji talijanskog Super Forda. Nije loše odradio debitantsku sezonu te je u devet utrka osvojio dva druga mjesta i na kraju sezone završio treći. Ohrabren solidnim rezultatom, zaključio je da želi više te već sljedeće sezone debitira u Formuli 3 i Formuli 2. U Formulu 2 došao je nakon što je Robin Herd iz Marcha nazvao vlasnika momčadi Onyx Mikea Earla i rekao da poznaje jednog vozača koji želi voziti u toj seriji. Početni pregovori su se pokazali pomalo klimavim jer Riccardo nije znao ni riječi engleskog. No, Earl je ipak znao dovoljno talijanskog da se napravi dogovor te 1980. vozi u lokalnoj Formuli 3 te u četiri europske utrke Formule 2. Te godine se dokazao dovoljno da mu Onyx omogući sudjelovanje u svim utrkama Formule 2 sljedeće sezone. 1981. od značajnijih rezultata ostvaruje drugo mjesto u Silverstoneu. Earl se prisjeća kako ga je u to vrijeme zapamtio po jako ležernom karakteru.

“Bio je jako, jako simpatičan. Iznimno drag, super dečko.”

Ipak, kada se radilo o ulasku u Formulu 1, Riccardo je ovdje bio nepopustljiv. Earl je bio protiv takve odluke jer njegova momčad nije imala adekvatan bolid za višu kategoriju utrkivanja. U razgovoru s Riccardovim ocem Ariettom, zaključio je da bi bilo najbolje da odvozi još jednu godinu u Formuli 2 te se preseli u Formulu 1 nakon prve pobjede. Riccardo nije htio ni čuti te se potpisuje ugovor s Osellom. Momčad je tada bila u F1 već dvije sezone te je bilježila samo odustajanja i završetke izvan bodova. Za Riccarda je momčad bila idealan testni pogon za stjecanje daljnjeg iskustva. Također, pokazalo se da je to odluka koja ga je stajala života.

Riccardo Paletti u bolidu Oselle, 1982.

Od samog početka sezone, vidjelo se da je Osella kao momčad dno dna. U Južnoj Africi i Long Beachu se ne uspijeva kvalificirati za utrku. U Detroitu prolazi kvalifikacije, ali ipak ne starta zbog oštećenja prilikom zagrijavanja. U Belgiji, Brazilu i Monacu, bolid je toliko nedorastao zadatku da Paletti ne uspijeva proći ni pretkvalifikacije. Njegov prvi start u karijeri je bio na VN San Marina. To je bila utrka zloglasna zbog rata dviju frakcija u Formuli 1, FISA –e i FOCA –e. Vikendu je prisustvovalo samo 14 vozača te je Paletti bio jedan od onih koji su se uspjeli kvalificirati za utrku, ali ju je završio već nakon sedam krugova zbog problema s ovjesom.

Kanada se još nije ni oporavila od pogibije Gillesa Villeneuvea mjesec dana ranije. Zadnje što je lokalnim navijačima trebalo je još jedna tragedija. Didier Pironi je nakon njegove smrti postao adut Ferrarija za naslov prvaka. Nije mu to lako sjelo, Pironi nakon Gillesove smrti neko vrijeme nije davao izjave za medije. No ipak, uoči utrke u Kanadi se otvorio:

“Bit će mi veliko zadovoljstvo ako pobijedim na ovoj stazi. Pogotovo nakon što je preimenovana u čast čovjeka koji nije bio samo moj momčadski kolega, već i dragi prijatelj.”

Paletti je navodno od ove utrke imao velika očekivanja. U Kanadu je stigla i njegova majka Gianna koja mu pravila društvo i pružala potporu. Kvalifikacije je završio na 23. mjestu te su iza njega preostali još samo Eliseo Salazar, Geoff Lees i Brian Henton. Sve je bilo spremno za start te su vozači čekali da se upale zelena svjetla. Cijeli taj proces se odužio te je u međuvremenu motor u bolidu Didiera Pironija prestao raditi. Premda je iz predostrožnosti dignuo ruku u zrak, neki vozači ga nisu mogli izbjeći. Raul Boesel je pri velikoj brzini okrznuo Ferrari te se s bolidom odbio u putanju Jochena Massa i Geoffa Leesa. Sva tri vozača su uspjela otići s mjesta nesreće bez većih posljedica. Paletti nije bio te sreće. Kako je startao utrku sa samog kraja grida, ubrzao je na 180 km/h te punom brzinom udario u Pironijev bolid.

Nije umro na licu mjesta, no sljedećih nekoliko minuta ga je dotuklo. Otprilike 38 sekundi nakon sudara, vatra je počela proždirati Palettijev bolid. Vatrogasci su se sjatili sa svih strana pokušavajući ugasiti vatru pomoću aparata i šmrkova. Spasilačkoj službi trebalo je 20 minuta da izvuku mladog Talijana iz olupine i prebace ga helikopter. Za to vrijeme morao je udisati nadražujuće plinove iz sredstava za gašenje vatre što je dodatno opteretilo njegova pluća. U bolnici su mu operacijom pokušali spasiti život, ali lomovi noge i presječena aorta su bile preteške ozljede za saniranje. Preminuo je nešto prije 6 popodne uz majku koja je bdjela nad bolničkom posteljom.

Kaos na startu utrke u Kanadi 1982.

Koliko god bio drag, hrabar i velikog srca, pokazalo se da Formula 1 nije za njega. Počeo je sezonu s velikim očekivanjima i zasigurno htio brz probitak, baš kao nekada u SuperFordu i Formuli 3. Htio je vidjeti svijet te upoznati nove ljude koji će mu još dodatno obogatiti iskustvo. Kako je sam jednom izjavio:

„Nemam mnogo prijatelja, a bavljenje sportom dobar je način da se zbližiš s ljudima. U utrke sam došao iz skijanja. Čudan je to svijet, ali kad sjedim u kokpitu sve je tako lijepo i osjećam se sretno“.

Nije poznato s koliko ljudi se sprijateljio u Formuli 1, ali nekima će uvijek ostati u sjećanju kao tihi marljivi mladić koji se u životu borio za ono lijepo i neiskvareno.

Riccardo Paletti (sjedi) nakon odustajanja iz utrke u Detroitu 1982.