Čudnim spletom okolnosti, biografija Jeana Alesija uključuje samo jednu pobjedu na utrkama Formule 1, koju je ostvario na VN Kanade 1995. godine. Međutim, karizmatični Francuz je na ovaj sport ostavio mnogo veći trag nego što to govori njegova statistika, ali sudbina mu je iz godine u godinu krala potencijalne pobjede. Činjenica i da je nekada više slijedio srce nego razum, pa je izabrao budućnost u Ferrariju umjesto u Williamsu, koštala ga je bolida kojim bi dominirao u svijetu Formule 1.

Jean Alesi

Francuski automobilist Talijanskih korijena Giovanni Alesi, nama poznat kao Jean, rođen je 11.06.1964. godine u Montfavetu (Avignon), u Francuskoj. Kao klinac bio je zaljubljenik u rally, a sa 16 godina je započeo voziti karting. 1989. godine postao je prvak u Formuli 3000, te je iste godine karijeru u Formuli 1 započeo u momčadi Tyrrell  na VN Francuske, kada se Eddieju Jordanu pružila prilika da predstavi svoje pulene u Formuli 1.

Od sezone 1990. vozi redovito samo u Formuli 1. Već u prvoj utrci sezone, pokazao je talent i veličinu, te je na samom početku karijere svima stavio do znanja da će ga se dugo sjećati i da će se nekim novim generacijama pričati o njemu. Startao je četvrti u prošlogodišnjem bolidu i vodio 40-ak krugova. Senna je bio iza. Mladi Alesi je svu svoju raskoš pokazao ispod tmurnog neba Pheonixa na VN Sjedinjenih Američkih Država. Senna je čekao da Alesi ode u boks, a kada se to nije dogodilo, znao je da mora napasti. Svi su očekivali da će to Senna odraditi rutinski, ali kada je to Senna najmanje očekivao, mladić je prešao na prljavi dio staze i nije se dao preteći. Koliko god se Senna trudio, Alesi je zatvarao vrata. Tada se to tako nije radilo. Publika nije mogla vjerovati, komentatori su gledali u čudu što se događa na stazi i cijeli svijet je bio zapanjen. Mladi Francuz je tada, pred cijelim svijetom, održao lekciju velikom Ayrtonu Senni. Naradio se Senna do konačne pobjede, ali drugo mjesto za mladog Alesija u lošem Tyrellovom bolidu je obećavalo blistavu budućnost.

Prva utrka Jeana Alesija u Formuli 1, Phoenix 1990.

Nažalost, i nakon 20 godina u Formuli 1, uz Alesijevo ime stoji samo jedna, jedina pobjeda. Nikada se nije prestajao truditi, uvijek je gurao naprijed i uvijek je bio brz. Istina je da je imao i blesavih poteza u karijeri, da mu se događalo da ostane bez goriva, a i često ga je vodilo srce umjesto razuma, no fascinantne izvedbe na stazi su ipak ono po čemu ga pamtimo.

Kao i svaka druga karijera, i Alesijeva je imala i uspona i padova. Borba u Pheonixu, fantastična izvedba u Monaku 1990. godine, kao i sunčani dani koje je donosio Ferrariju u vrlo tmurnom razdoblju obilježili su dugogodišnju karijeru. Alesi je maestralno kontrolirao svoje bolide, i onda kada se to od njega najmanje očekivalo, u kišnim uvjetima je ostvarivao gotovo ista vremena i na gumama za suhe i za kišne uvjete na stazi. Možda je u svoje vrijeme bio i jedini koji je u očajnim uvjetima mogao tako dobro kontrolirati bolid.

1991. godine je potpisao predugovor za Williams, ali se ipak odlučio biti Ferrarijev drugi vozač, uz Alaina Prosta. Ferrari ga je za 4 milijuna dolara odštete doveo iz Williamsa koji se zbog predugovora nije želio odreći Alesija, a imajući u vidu da se Prost sezonu ranije borio za naslov s Ferrarijem, Alesi se nadao dobroj karijeri. Stvari su krenule nizbrdo za Ferrari, bolid nije bio ni blizu ranijoj pouzdanosti. Alesi je u prvoj sezoni za Ferrari odustao čak devet puta.

Alesi s momčadskim kolegom Prostom na predstavljanju novog Ferrarija za 1991.

U periodu od 1991. do 1995. godine, kada je vozio za Ferrari, postao je vrlo popularan među tifosima. Utrke poput one u Estorilu 1993. godine su sigurno doprinijele tome. Alesi je protutnjao pored Hakkinena u prvom zavoju i vodio u utrci skoro 20 krugova.

Na VN Kanade, 1995. godine, ostvario je svoju, nažalost, jedinu pobjedu u karijeri. Na drugo mjesto u utrci se smjestio u ranoj fazi utrke. Kada je Schumacherov Benetton otkazao poslušnost, Alesi se našao na vodećem mjestu. Prolazeći kroz cilj suze radosnice su mu maglile vizir. Nakon toliko vremena, konačno se popeo na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja. Ferrarijev broj 27 je konačno donio pobjedu crvenoj momčadi, na stazi Gillesa Villeneuvea, s kojim su Alesija često uspoređivali. Ne samo zbog broja 27 na bolidu, nego i zbog strastvenog stila vožnje.

Vrlo emotivan prolazak ciljem za Alesija u Kanadi 1995. Prva pobjeda u karijeri i još na svoj 31. rođendan.

Često je Alesi bio i blizu pobjede, a ona bi mu je nemilosrdno bivala istrgnuta iz ruku. Na VN Italije 1994. godine je bio najbrži čitav vikend. Postavio se na pole position, ispred momčadskog kolege Gerharda Bergera. Utrku je vozio gotovo sekundu brže po krugu od ostalih vozača na stazi. Bolid je ponovo otkazao poslušnost i prilikom ulaska u boks otkazao mu je mjenjač. Frustriran zbog svih loših utrka koje mu je bolid Ferrarija prouzrokovao, Alesi je napustio stazu i sam se odvezao kući u Avignon.

U Ferrariju su stvari polako sjedale na svoje mjesto kada su rukovođenje momčadi preuzeli Luca di Montezemolo, Jean Todt i Niki Lauda (1993. godina). Polako, iz godine u godinu, bolid se popravljao, i za sezonu 1995. se očekivalo da će biti Alesijeva najbolja sezona. Zaista, to je i bio slučaj. Te godine se Alesi nekoliko puta popeo na pobjedničko postolje, i jednom na najvišu stepenicu. Na Nurburgringu je na gumama za suhe uvjete vozio utrku svog života po kiši. Pred sami kraj utrke, samo tri kruga prije kraja, loše gume i prazan rezervoar su ipak omogućili prolaz Michaela Schumachera naprijed. Na VN Japana se zamalo osvetio, kada je također dobar dio utrke padala kiša. Alesi se ponovo kockao na gumama za suho. Vratio se nakon okretanja na stazi i kazne od 10 sekundi da bi mu mjenjač ponovo otkazao. Na Monzi nije bilo ništa bolje. Na putu do dvostruke pobjede, kamera sa Alesijevog Ferrarija se otkačila i pogodila Bergerov bolid iza njega. Tu je bio kraj za Bergera, a dim iz Alesijevih kotača samo pet krugova prije kraja utrke je naznačio kraj i za Alesija. Nakon beskonačno mnogo pehova u Ferrariju, s krajem 1995., Alesi je zatvorio vrata Ferrarija iza sebe. Nadajući se da su nedaće gotove, nije ni sanjao da ga isto čeka i iduće godine u Benettonu.

Jean Alesi (Benetton), 1996.

Benetton je do tada bolid radio isključivo za Schumachera i teško je netko drugi mogao njime upravljati. U Benettonu su Alesija pratili kvarovi, i uz niz postolja, pobjeda mu se ponovo nije osmjehnula. Pričalo se čak i o završetku karijere, ali Jean se nije dao.

Do kraja karijere vozio je za momčadi Saubera i Prosta, gdje je također pokazivao neosporan talent, osvajao bodove i osvajao postolja. S Johnnyjem Herbertom je u periodu od 1998. do 1999. godine činio najiskusniji momčadski dvojac na gridu (Sauber). Unatoč lošem bolidu, Jean je imao nekoliko dobrih izvedbi na stazi.

Sezonu 2000. i dio sezone 2001. je vozio za momčad Alaina Prosta. Nakon svađe poslije VN Velike Britanije 2001. godine, prešao je u momčad Eddieja Jordana.

Karijeru u bolidima s otvorenim kokpitom je završio tamo gdje ju je i započeo. Uz Eddieja Jordana. Jordan je znao reći kako mu je žao što Alesija nije ranije doveo u Formulu 1 i od njega napravio prvaka, ali valjda tako nije bilo suđeno. Svoj 200. start u Formuli 1 Alesi je ostvario započevši VN Belgije, gdje je završio na šestom mjestu. Karijeru je, ironično, završio odustajanjem na VN Japana.

Kimi Raikkonen i Jean Alesi nakon sudara i odustajanja u Japanu, 2001., na Alesijevoj posljednjoj utrci.

Jean Alesi je osim u utrkivanje, zaljubljenik u vina, te u blizini rodnog Avignona ima vinograd. Tamo živi sa suprugom, Japankom Kumiko Goto i njihovih četvero djece. Njihov sin, Giuliano Alesi se natječe u Formuli 2, zajedno sa sinom Michaela Schumachera.

Jean se nakon karijere u Formuli 1 natjecao u DTM prvenstvu, Speedcar seriji, LeMansu i utrci Indianapolis 500. 2012. godine postao je najstariji novak koji je testirao za ulazak u natjecanje.

Danas je posvećen automobilističkoj karijeri sina Giuliana, čiji je cilj, naravno, naći mjesto u Formuli 1. Za nadati se da će, ukoliko se za njega nađe mjesto, imati više sreće nego otac.

Jean Alesi sa sinom Giulianom u Monzi 2018.